Smuvali se kao klinci na početku srednje, cijele dane provodili zajedno, poslije 4 godine veze čak počeli da planiramo i budućnost, klinci, ali mnogo zreliji, shvatali smo se, sudbina, ona odlazi na drugi kraj svijeta, nije moglo više. Riješio sam da više nikada ne čujem ništa o njoj, ja na faks, odvojio se od svih, dobijem priliku i odem u inostranstvo. 5 godina, i nijedan dan nije prošao da ne pomislim na nju, ali izblijede sjećanja. Našao super posao, sredio život potpuno, i poslije 10 godina se vraćam u rodni grad da vidim moje. Idem ulicom, sjećanja naviru, i na mjestu gdje sam je prvi put poljubio, sretnem je, vodi malu djevojčicu za ruku, koliko samo liči na nju. Stojimo na par koraka i gledamo jedno u drugo, suze mi naviru, a sjećanja samo lete dok jedva stojim na nogama. I kroz suze mi kaže: reci nešto, samo da ti čujem glas još jednom. Samo sam uspio da kažem: Lijepa si kao i onog dana kad sam te izgubio. Pogledao sam još jednom malog anđela pored nje. Jedan dio mene je umro.
"Smuvali se kao klinci na početku srednje, cijele dane provodili zajedno"
loading...
Objavi komentar