Ne znam šta sam loše učinila, jako dobro me poznaje kao osobu koja je uvijek malo glasnija pa i tokom nekog razgovora. Tako sam od malih nogu, ja bila glasna uvijek i to mi je ostalo. Da ne pričam kada vodim ljubav sigurna sam da me čuju i deseti susjedi, ali ja ne vidim u tome ništa loše. Pa neka se zna da dobro radi svoj posao i da sam zadovoljna. To mu je trebalo na neki način biti ponos ne sramota. Tu noć mi je prvo rukom čepio usta pa kad nije mogao više držati stavljao mi je jastuk, imala sam osjećaj da me hoće ugušiti. Panično sam ga maknula sa sebe i nisam htjela više nastaviti. Pazite još se on ljuti na mene s obzirom da sam ja trebala biti ta koja se treba ljutiti, umalo me nije udavio sa tim jastukom. Izgovor mu je bio da sam glasna i da me više ne može slušati, kao ni vjerojatno susjedi. Sam je znao da sam od početka takva i glasna sam samo onda kada baš uživam. To jutro se ustao i rekao da odlazi i da ne može više ovako, jer ako nastavimo oštetiti ću mu sluh koliko vičem. I jednostavno da više ne želi sa mnom biti. Moram priznati da me to pogodilo s obzirom da smo dosta dugo zajedno i voljela sam ga naravno. Ali opet sam poštivala njegovu odluku. Ja ne znam kako da smanjim ton, jer bojim se ovako nikada neću imati nikoga pored sebe zbog svoje glasnoće. Da li stvarno muškarcima smeta kada si glasna? Šta napraviti po tom pitanju?
'Da li stvarno muškarcima smeta kada si glasna? '
loading...
Objavi komentar